Kako biste opisali osobu s uvodne fotografije? Kao postarijeg, izboranog muškarca iz neke ruralne sredine na čijem se licu i tijelu primjećuje da ga život baš i nije mazio? Ili kao postariju, sasušenu ženu, zakamufliranu u mušku odjeću, a koja frizurom, gestama i stavom odmalena glumi muškarca? Drugi opis mnogo je bliži istini. I, ne, nije izuzetak. I, ne, ne javlja se tamo negdje na Zapadu gdje su ljudi mnogo liberalniji od nas Balkanaca, već upravo na Balkanu. I, ne, posve paradoksalno, pojava koju vidite ne svjedoči prisutnosti velike tolerancije spram transvestitizma na ovim prostorima. I, da, to je razlog zašto me zaintrigirala - virdžina.

Virdžine su žene sa Kosova, Metohije, sjevernog dijela Albanije i Crne Gore, rođene u 19. i početkom 20. stoljeća, koje su najčešće odmalena odgajane kao muška djeca, iz više razloga. Nadjenuli bi im muško ime, oblačili ih u mušku odjeću i pripisivali im muške uloge u društvu, a ostali muški članovi tog društva, inače izrazito patrijarhalni i konzervativni, doživljavali su ih sebi ravnima. Drugi nazivi za virdžinu (lat. virginitas=djevičanstvo) su i tobelija (tur. tobe=zavjet), ostajnica ili zavjetovana djevojka.

Postoji nekoliko razloga zašto su ženska djeca ili već odrasle žene preuzimale uloge i rodne karakteristike muškaraca:

1) NEDOSTATAK ODRASLIH MUŠKARACA U OBITELJI – djevojke iz obitelji postaju virdžine dok netko od mlađih muškaraca iz obitelji ne odraste. One svojevoljno šišaju kosu, oblače mušku odjeću i tako obavještavaju zajednicu da su preuzele status virdžine. Za vrijeme trajanja zavjeta imaju ograničenu pravnu i poslovnu sposobnost pa mogu sudjelovati na plemenskih skupštinama, ali bez prava glasa i sl. Nakon isteka zavjeta mogu se udati, ali to se, u pravilu, ne događa.

2) PRIJETNJA KRVNE OSVETE – ukoliko član djevojčine obitelji nekome „duguje krv“ pa mora ostati u kućnom pritvoru, ne mogavši obavljati svoje uobičajene aktivnosti, tada se djevojka privremeno zavjetuje na celibat, prelazi u status virdžine te može obavljati poslove koje inače obavljaju samo muškarci.

3) RASKID ZARUKA – ovo je oblik trajnog odricanja prava na udaju gdje se albanske djevojke zavjetuju na celibat, nakon raskida svojih zaruka. Uzrok tome je činjenica da je u tradicionalnoj kulturi Albanaca raskid zaruka sa ženine strane legitiman povod za krvnu osvetu. Zavjet se daje javno, nakon čega virdžina preuzima socijalni identitet muškarca. Ako zavjet prekrši i uda se za drugog muškarca, obitelj bivšeg zaručnika ima pravo na krvnu osvetu.

4) ZAVJET NAKON RAZVODA – u ovom se slučaju radi o rastavljenim ženama koje se zavjetuju da se više neće udavati. Zavjet se daje u krugu dviju obitelji, nema javni karakter, a ako se žena ponovno uda, obitelj bivšeg muža ima pravo na krvnu osvetu. One šišaju kosu, ali ne mijenjaju ime i ne nose mušku odjeću, kreću se u ženskom društvu, obavljaju ženske poslove, ali im je dozvoljeno druženje s muškarcima.

5) IZOSTANAK MUŠKE DJECE U OBITELJI – djevojke zbog ovog razloga preuzimaju identitet muškarca, pošto njihov otac nema muško dijete, a kako bi se nastavila loza (iako, realno, one se zavjetuju na celibat i ne smiju imati djece) ili kako očevo imanje ne bi došlo u miraz ženskom djetetu. Odmah od rođenja proglašene su „sinom“ te odmalena odgajane kao dječaci. Često njihov biološki spol okolini ostaje nepoznat, a u javnom i privatnom životaju uživaju sve muške povlastice.

Na stranu razlozi zbog kojih su se odlučivale na prihvaćanje statusa virdžine, uz ove se žene, po meni, veže jedna zabluda. Naime, u literaturi sam često nailazila na komentare da one mijenjaju svoj spol. Međutim, ne, tu se radi o promjeni roda, iz ženskog u muški, dok im spol ostaje netaknut. Teško da bi i moglo biti drugačije, s obzirom na vrijeme, financijske uvjete i sredinu u kojima su živjele; sofisticirane operacije promjene spola bile su im potpuno nezamislive. No, ovo je zoran primjer kako na formiranje „muškog“ i „ženskog“ ne utječe samo Majka Priroda koja određuje njihov biološki spol, već uvelike i kultura i društvo koji određuju rod, a u ovome se primjeru, kao izuzetak, njihov spol i rod ne podudaraju. Tome u prilog govori i činjenica da, neovisno o razlozima takvog života, virdžine se, i kada su mogle, više nisu željele udavati i postajati „žensko“. Očito da su kultura i društvo nadvladali Prirodu. A da ne spominjem njihove (možebitne) unutarnje homoseksualne sklonosti koje su neke od njih definitivno gajile pa im je ovakav razvoj situacije neobično odgovarao.

Osim muške frizure, tradicionalne muške odjeće i nošenja oružja, virdžine su uživale pristup među muške članove zajednice u kojoj su živjele. Iako su nerijetko znali da se ispod zakamuflirane vanjštine krije osoba s vaginom, muškarci su ih doživljavali sebi ravnima, što se meni čini prilično paradoksalnim, ako uzmemo u obzir da se radi o izrazito patrijarhalnoj sredini sa rodovsko-plemenskom organizacijom društva. Virdžina bi radila sve poslove tipične za muškarca, igrala bi odmalena nogomet sa dječacima, razgovarala s njima uz čašicu rakije u lokalnoj birtiji, kartala, pušila, vodila očevo imanje, išla čak i u vojsku, u dokumentima bila imenom i zanimanjem upisivana kao muško, oslovljavana kao muško, zadirkivala bi druge žene te oštro, ponekad čak i agresivno, reagirala ukoliko bi drugi nju zadirkivali da je žena. Svoje bi grudi pomno zamatala zavojima da se ne primijete, negirala bi da ima mjesečnicu, a zabilježeni su i primjeri virdžina koje su imale samo nekoliko prvih mjesečnica nakon čega su im potpuno iščeznule (što kažete na ovo?). Mnogim virdžinama bilo je dopušteno da budu sahranjene sa svim počastima inače rezerviranim za muškarce, ali jednoj ipak nije bilo dopušteno da na sahrani žene nariču za njom, što je smrtno uvrijedilo njezinu familiju.

Važno je naglasiti još nešto: pojava virdžina zabilježena je i među muslimanskim, i katoličkim, i pravoslavnim stanovništvom naseljenim na područjima na kojima su živjele. Zašto je to bitno? Pa zato što, konkretno, katoličanstvo ne dozvoljava da žene uokolo hodaju obučene u muškarce bez valjanog razloga. Doduše, nisam neka slijepa poklonica koja se pretjerano interesirala za ovaj biblijski aspekt, ali čitala sam jednom prilikom da je sv. Toma o takvom preoblačenju govorio kao o nedozvoljenom, uz izuzetak, citiram: „Katkad to može biti bez grijeha zbog neke nužde ili zbog toga da se sakrije od neprijatelja, ili zbog nečeg drugog sličnoga.“ Pod uvjetom da katolicima ovo nešto znači, slobodno mogu reći ne da su kultura i društvo nadvladali isključivo Prirodu u pogledu raskoraka spola i roda virdžina, nego su nadvladali i samu religiju, sve u ime obitelji, kako bi ponosno mogla reći da ima „sina“ (makar i prerušenog), da imanje ne bi otišlo u miraz (iako će na kraju i tako propasti, pošto virdžina nema nasljednika), u ime tradicije i krvne osvete koje su se svi bojali kao vraga ili, pak, da obitelj bez sina ne bi, prema općem vjerovanju, bila osuđena na prokletstvo i propast. Zanimljivo i znakovito (i praznovjerno), nema što.

Ako je današnji uvod u način života nekadašnjih virdžina (neke su žive još i dan danas!) zaintrigirao i vas, predlažem da ovdje zastanemo i pričekamo moju iduću kolumnu u kojoj slijedi nastavak ove neobične teme u kojemu ćete saznati ponešto o mizoginiji u virdžina, celibatu pa i eventualnom homoseksualizmu koji je nesumnjivo naišao na plodno tlo unutar ovog fenomena. A do tada možete pogledati „Virdžinu“, filmsko ostvarenje redatelja Srđana Karanovića u kojemu je opisan život jedne od njih, što bi vam svakako moglo približiti ovu tematiku. Koja mnogim ljudima i dan danas predstavlja popriličnu enigmu.

TrackBack URI for this entry

Komentari (1)

RSS feed Comments

imenjakinja(kinki) :D said:

	zanimljivo, nikad nisam cula o tome nista.
	report abuse vote down vote up

studenoga 12, 2009
Votes: +0

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar