Osjećate li se homofobično, ovaj tekst je (kao) stvoren za vas. Osjećate li se dijametralno suprotno, i vi ste dobrodošli jer nešto nam je posve zajedničko, premda ja nisam homo, a vi možda jeste. I neka ste. Osjećate li se, pak, neopredijeljeno, radije se držite literature za samopomoć. Čitam rezultate istraživanja koji pokazuju da je u RH, od cca 4,5 milijuna stanovnika, njih 675 000 homoseksualno. Hej, pa to je 15% ukupne populacije! Istina, s rezultatima kojekakvih istraživanja može se bezočno manipulirati, ali sumnjam da je stvarni broj manji od navedenog, može biti samo veći. I iznimno je važno da se te osobe izbore za pravo na neometan život, bez bojazni da će postati nečija boks-vreća samo zato što u ruci drže ruku svog gej partnera, da će dobiti otkaz samo zato što žive u istospolnoj zajednici te da će biti stigmatizirane i prezrene samo zato što se ne lože na ono na što se loži većina, pod varljivom krinkom prirodnosti.

Gej parade izvrsne su saveznice jer otvoreno pokazuju da među nama homoseksualaca itekako ima, iako se većina ipak javno ne deklarira, što ne znači da ne postoje; svojim mirnim skupovima (a takve parade jesu mirni skupovi) pridonose obraćanju pažnje javnosti na njihovu izolaciju koju im servira ista ta zadrta javnost; omogućuju da im se pridruže i hetero osobe te im pruže javnu podršku; pridonose učvršćivanju međusobne povezanosti neshvaćenih jedinki različitog seksualnog opredijeljenja; pokazuju da su dotični spremni transparentno se boriti i izboriti za sebe; promiču mirotvorstvo, nenasilje, nediskriminaciju, antišovinizam, kao i ekologiju; promiču toleranciju prema drugačijem, a drugačije nije nužno i nenormalno (tko uopće određuje što jest?). Ne vidim gdje se u ovim težnjama krije problem.

Uhvatila sam se ove tematike jer mnogi ljudi, iako homoseksualizam donekle i toleriraju, nikako ne toleriraju i gej parade, smatrajući da se homiće treba pustiti da žive kako žele, ali da im se ne treba dopustiti da kojekakvim kičastim povorkama svima nabijaju na nos svoj homoseksualizam te da time smišljeno prkose zajednici. Tvrde da ni heteroseksualci ne priređuju svoje parade pa zašto bi ih onda priređivali homoseksualci? Evo zašto: jer heterići imaju svoje parade svaki dan! Oni žive neometano jer nitko ih neće isprebijati na mrtvo ime niti im psovati sve po spisku ako se u javnosti poljube ili drže za ruku sa suprotnospolnim partnerom, čak niti ako se neukusno šlataju, jer im ne prijeti otkaz ukoliko poslodavac sazna da su homo, jer nisu prisiljeni skrivati se od svoje obitelji, jer ne moraju svakodnevno slušati zapjenjene osude, jer ih se ne smatra poremećenim bolesnicima. Homići, nažalost, takve privilegije nemaju.

U krajnjem slučaju, zakon im daje pravo na mirno okupljanje. Time nikoga ne ugrožavaju, dapače, samo pokazuju koliko su dalekovidni i spremni tolerirati različitost, za razliku od mnogih hetero „poštenjaka“, mahom velikih vjernika, kojima je normalno uzvikivati da homiće treba skratiti za glavu, osakatiti im penise, nabiti petarde u guzice, poslati ih na Goli otok, a neki idu toliko daleko u tvrdnji da bi radije imali za susjeda pedofila nego pedera. Doista humano, nema šta. Uostalom, tijekom parada diljem svijeta najčešće se događa da razjareni promatrači napadaju sudionike (dovikujući im najmaštovitije gadosti, pljujući ih, gađajući koječime, bacajući na njih suzavac i Molotovljeve koktele te fizički nasrčući), a ne da sudionici napadaju promatrače, što dovoljno govori o uljuđenosti pojedinaca. Policija koja ih štiti na vrhuncu je pripravnosti, osiguranje je golemo, a s kojim ciljem?

Da bi se obranilo ljude koji nikoga ne diraju, već samo žele da nitko ne obespravljuje njih! I ne, nije rješenje ne održavati parade jer na taj bi se način gurnulo problem pod sag šutnje, zanijekalo bi se njegovo postojanje, ali bi on svaki put iznova isplivao na površinu tijekom onih svakodnevnih, uličnih, nasilničkih nasrtaja na homiće, transvestite, transseksualce i ostale, a koji se događaju i češće nego prečesto. S kolikogod nereda završile, smatram da ove parade donose puno više koristi nego štete te, ukoliko pridonesu da barem nekoliko ljudi mućne glavom i prihvati ove osobe kao sebi ravne, učinile su veliko dobro i postigle svoju svrhu. Malo pomalo ide se prema naprijed, neke predrasude gube na intenzitetu, ali i dalje smo jako, jako daleko od konačnog cilja. Na Zapadu je tolerancija puno prisutnija, ali ni tamo nije onako kako bi trebalo biti, pogotovo kada uzmemo u obzir neonaciste, uvjerene i odglumljene skinheadse, zaslijepljene religijaše i ostale ekstremističke skupine koje svjesno sabotiraju svaku izniklu različitost.

Znate što me, zapravo, najviše iritira? Svakoga se dana u hrvatskim gradovima održavaju prosvjedi protiv svega i svačega. Ratni invalidi (stvarni i odglumljeni) kojima nikad nije dovoljno povlastica i bonusa, bune protiv nepoćudnih koncerata, studenti protiv lopovskih profesora i političara, sindikati za pravedniji položaj radnika, zeleni za prava Prirode i životinja, seljaci za veće cijene svojih usjeva i svi ostali s dovoljno mašte za borbu protiv, kako mi se čini, vjetrenjača. Po čemu je njihova borba potrebitija od borbe homoseksualaca?! Zašto se njih ne napada, a homiće se napada? Zašto su prava seljaka važnija od prava homića? I jedni i drugi trebaju promjenu i pomoć, zašto se onda na jedne gleda s naklonošću, a na druge s prijezirom? U oba slučaja radi se o živim bićima s emocijama i srcem, a ne o robotima koje se može šikanirati kako nam se prohtije. Svjesna sam sveopćih predrasuda i svjesna sam da su upravo one uzročnice prijezira, ali dokad? Ako živimo u demokratskoj državi (a ne živimo), tada apsolutno svatko ima pravo organizirati mirno okupljanje i u njemu sudjelovati, dokgod njime nikome ne šteti. Gej parade dio su te benignosti.

Pojedini pametnjakovići lamentiraju da homići sa svojim cirkusantskim ponašanjem ometaju javni red i mir. A ja bih rekla da ipak nisu ni do koljena hodočasnicima Thompsonovih koncerata koji kolektivno masturbiraju na ustaštvo, niti urlajućim i redovito (auto)destruktivnim navijačima nakon dobivenih utakmica, a bome ni uskokodakanim popovima koji, iako u celibatu, znaju sve tajne seksa i drugih ovozemaljskih „grijeha“ o kojima raspredaju dok važno vrte palce na pozlaćenim propovjedaonicama. Nisu svi ljudi homići. Da, nisu, ali nisu svi ljudi ni thompsonovci pa ga moraju slušati kako prigušeno cvili na glavnom zagrebačkom trgu. Nisam ni ja navijačica pa su mi se uši ipak parale od zvuka automobilskih truba kada je Hrvatska „repka“ pobijedila u tih par nesretnih nogometnih utakmica. Iako me takve veselice ostavljaju ravnodušnom, pretrpjela sam. Zašto je onda teško pretrpjeti gej parade?

Nadalje, pametnjakovići lamentiraju i o nemoralu paradnih sudionika koje su prisiljena gledati nevina hrvatska dječica. A ja bih rekla da je svaka gej povorka beskonačno moralnija od svih onih nasilničkih filmova i serija u kojima je rešetanje tuđeg tijela mitraljezom conditio sine qua non, kao i srodnih videoigrica, a čiju svakodnevnu konzumaciju apatični roditelji odobravaju bez pardona, samo da bi imali malo mira i izbjegli bavljenje vlastitim djetetom, prepustivši ga zjapljenju u divljačke sadržaje. I da, ukoliko se bojite da će vam sinovi postati pederi, bojte se i dalje jer ako se to i dogodi, dogodit će se bez obzira na sve vaše napore da to izbjegnete. A znate što je najgore? Vama, svojim zatucanim roditeljima, nikada se neće usuditi priznati. I prolazit će vam godine u nepoznavanju rođenog djeteta, u prividu hetero idile od koje će ostati samo to – privid – a idila će gorljivo iščeznuti.

Inače, prva gej parada u Zagrebu održana je 29. lipnja 2002. godine, a od tada se održava svake godine u lipnju ili srpnju. Parade za ostvarivanje prava homoseksualaca obilježavaju se otkada su se, tijekom racije, s policijom  sukobili demonstranti koji su odstupali od rodnih stereotipa, u baru The Stonewall Inn u New Yorku, 27. i 28. lipnja 1969. godine, te su postali manifestacijom LGBTIQ osoba (lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer osobe), povodom Međunarodnog dana ponosa, a sastoje se od povorke ponosa, političkog govora i prigodnog zabavnog programa. Najveće povorke na svijetu održavaju se u Sao Paolu, San Franciscu i Kölnu. Sudionici nose transparente znakovitog sadržaja te zastave u šest duginih boja koje su simbol homoseksualnog pokreta, a nerijetko oblače i odjeću te ukrašavaju tijelo u tim bojama. O nasilju s kojim se junački suočavaju možete slušati i čitati u medijima; samo ću reći da dokgod to nasilje postoji, i povorke su nužne jer prosvjećenost društva još će dugo biti u jednom falusoidnom organu bez izlaza.

Među homoseksualcima ima kretena i pozera, kao što ih ima i među heteroseksualcima. A ima i iznimnih, prekrasnih pojedinaca. Nitko od njih ne zaslužuje marginalizaciju, a svatko zaslužuje poštovanje ravno poštovanju svakog drugog čovjeka. Zato gej parade imaju i moj glas, premda dosad nisam prisustvovala niti jednoj i osjetila kako je to biti objekt bezrazložne mržnje, bijesa i razjarenih pogleda. Ali još sam mlada pa ima vremena, a dotad mogu pridonijeti širenju homoafekcije putem ovih virtualnih zapisa, jednako kao što i u svakodnevici ne propuštam koncizno kontrirati svakome tko gaji otrovnu municiju spram homića u svojim zločestim ustima. A ja jako ne volim municiju, pogotovo onu koja ubija. Makar  i duh. Kada bi svatko učinio isto u svome okruženju, mogao bi se ponositi što je pridonio jednoj tako velebnoj stvari.

Neka se današnji epilog ostvari u tumačenju naslova. Gej parade zbilja su laksativ jer laksativno djeluju na homofobe. Naime, ukakali su se od straha što se netko javno usudio biti svoj, a oni tako hrabri neće biti nikada. Vjerujem da je jezivo životarenje pod stalnom dozom laksativa. Mučeći se pritom s opstipacijom dobrote u svojim srcima.