Na što se svodi libido treće dobi?

STARČIĆ (smješka se i pogledava joj u dekolte): Mlada damice, da te ja nešto pitam. KINKY: Recite. STARČIĆ (pokazujući na dekolte): Kakav vam je ovo lijepi medaljončić? KINKY: Hvala, to mi je uspomena od mame. STARČIĆ: Prekrasno, a pogotovo na tako dražesnoj i miloj djevojci! KINKY (smješka se): Joj, hvala vam! STARČIĆ(zainteresirano): A čime se baviš inače? KINKY: Evo, baš sam diplomirala pravo. STARČIĆ: Auuuu, pa ti si moje gore list, slatkice! KINKY: Lijepo, lijepo, znači da smo kolege. STARČIĆ: Jesmo, a naše pravosuđe treba baš ovako ljubazne i marljive cure poput tebe. KINKY: Laskate mi. STARČIĆ: I treba da laskam! Sad ću ti ja ispričati kako su se mladi pravnici zapošljavali u prošlosti... KINKY (kima glavom, tu i tamo komentira i smješka se): ... STARČIĆ (dovršivši priču): Neću te više zadržavati, zahvalio bih ti se na ovih desetak minuta kojima si mi uljepšala dan svojom ljupkošću. KINKY: Hvala vam još jednom, nije mi bio ni najmanji problem časkati s vama. STARČIĆ: Zato i jesi tako draga. Čujemo se još za neko piće, bombončiću! Doviđenja! KINKY (smješka se): Doviđenja!
Ovakav razgovor dogodio se tijekom jednog iz lepeze mojih poslića, a koji je podrazumijevao intenzivnu suradnju s ljudima pa se suradnja s ovim nepoznatim osamdesetogodišnjakom pretvorila u gore opisani dijalog. Ukoliko sam pomalo nespretno prenijela ugođaj samog razgovora pa ste dobili dojam da se radi o klasičnom primjeru oronulog, ljigavog perverznjaka koji je bacio pohotno oko na mladu djevojku, moram skočiti u njegovu obranu i saopćiti vam da se varate.

Naime, bio je to simpatičan, uglađen i izrazito lucidan starčić koji možda i jest zvučao pomalo lascivno, ali taman u onoj mjeri da se zarumenite, a da vas istodobno ne obuzme poriv za povraćanjem od njegovih opscenih izjava. Ne, nisam gerontofilka koju uzbuđuju starci, daleko od toga, ali zato sam jedna od onih koji su navikli o pojavama oko sebe promisliti pomnije i dublje od uobičajene kroz-jedno-uho-uđe-kroz-drugo-izađe manire.
Promislila sam tako i o liku ovog starčića te zaključila da je njegov način šarmiranja mnogo zahvalnija tema za razmatranje od načina na koji nas na svakodnevnoj bazi šarmiraju naši vršnjaci. Zahvalnija utoliko što je rjeđa, ne doživljavamo svaki dan ljubazno upucavanje (ako se to uopće može nazvati upucavanjem, prije bih rekla da se radi o želji za malo neobaveznog razgovora i pažnje) od čovjeka koji je šezdesetak godina stariji od nas, a u čijoj glavi vrijede neke druge udvaračke regule, iz davnih vremena, koje su današnjim generacijama poprilično nezamislive.

Pa se pitam: kako izgledaju libido i ljubavni život ljudi u trećoj životnoj dobi? I zašto se mnogi s gnušanjem zgražavaju kada ljubavni život i treću životnu dob spomenemo u istom rečeničnom sklopu? Znam zašto – jer se automatski pomišlja na seks, a u suvremenoj eri opsesije mladim i tek propupalim tjelesima nikako nema mjesta za izborana tjelesa onih čiji je jedini grijeh što su, eto, podlegli godinama koje na njima ostaviše nemilosrdne psihofizičke tragove. Ali svi mi, zapravo, klečimo pred nezaustavljivim kotačem vremena; znači li to da se već sa četrdesetak ili pedesetak godina trebamo zauvijek odreći seksa, flerta ili djetinjeg uživanja u ljubavnom gugutanju? Da, teoretski ne trebamo, ali u praksi se većina i dalje potiho podsmjehuje svakom primjeru seksualne strasti u poodmaklim godinama. Kao, neprimjereno je i pomalo odvratno. A ja tvrdim da je odvratna jedino ograničenost uma koja hrvatskim društvom vlada surovije nego što su Pol Pot i njegovi Crveni Kmeri svojevremeno vladali Kambodžom!
Tada ni ne čudi posljedica poput ove da se stariji ljudi nađu u potrazi za barem iskricom šarma i flerta, a koji su im od vlastite supruge, vršnjakinje, možda bolno uskraćeni jer zalegla je u nazadnu kaljužu okoline kojoj je prihvatljivo da osamdesetogodišnjakinja bude dobra, mudra, aktivna, vesela, pričljiva itd., ali nikako ne i preko ušiju zaljubljena, sa svim pripadajućim manifestacijama. Ili se, pak, radi o udovcu ili čak neženji (u što sumnjam) koji u sebi pronalazi još toliko žara da se interesira za ženski rod, a ženski rod njegovih godina najčešće je pasivan do boli po tom pitanju. Bojim se da su mnoge starije gospođe nepoduzetne ne toliko zbog izostanka žara u svojim srcima, već zbog usađenog straha od osude koja kreće u njihovim obiteljima, širi se na susjedstvo pa sve do okoline u cjelini. Stoga se ponašaju tipično starački, ni ne sluteći koliko bi ih pomladio dašak lascivnosti i flerta u svakodnevici. I pritom ne mislim na gadljive vulgarizme lišene srama, već na finu dozu afekcije i udvaranja koja je draga i nužna svima nama. Barem meni jest, bila ja dvadesetšestogodišjakinja ili, pak, bakica.

Jedan od najdražih prizora ikada bio mi je onaj kojemu sam prije nekoliko proljeća svjedočila na, jednako mi dragoj, secesijskoj Europskoj aveniji u Osijeku. Vitalni djedica i bakica u popodnevnoj šetnji, također osamdesetogodišnjaci, drže se za ruke, nešto živahno čavrljaju, a zatim stanu. Upute si jedan od onih nježnih pogleda, on se sagne prema njoj, malo zakrene glavu u stranu i poljubi ju. Francuski. Poljubac je trajao svega nekoliko sekundi, nedovoljno da bi bilo napadno, a posve dovoljno da bih se, poput kockice šećera u šalici omiljenog mi turskog napitka, rastopila po tamošnjem pločniku.
Vjerujem da postoje vrckavi starčići oba spola koji svoju starost žive u skladu sa svojim mogućnostima, ali i dalje obojenu kvalitetnom seksualnošću. Vjerujem da se u njihovim životima događa štošta te da vlastite navike kriju u ime diskrecije i pristojnosti, lišene prostituiranja vlastite intime koje je danas popularnije nego ikada. Ali isto tako vjerujem da su mnogi starčići suspregnuti u ljubavnoj sreći, zakočeni od okoline i od sebe samih. Žao mi je što gotovo nitko od njih neće imati priliku pročitati ovaj moj tekst, uvjeriti se da poklanjanjem pažnje svom libidu ne gube na dostojanstvu i osjetiti da sam na njihovoj strani te da u tome nikako nisam jedina.
Ne kaže se tek tako da je prava ljubav najveći afrodizijak, a koje je idealno vrijeme za nju ako nije ono kada nam do kraja života preostaje samo uživancija? Nije li uz plamićak vatrice u žilama svaka bolest neznatnija, svaka tuga vedrija, a svaka samoća podnošljivija? Koliko bi svijet bio ljepše mjesto za život našim živućim precima kada bi ih se samo malo više ohrabrivalo u ljubavničkim pothvatima! Da, ljubavničkim, što se čudite?
Jer da nije tako, i vi sami biste sada bili tek pokoja iskra u oku poštara...
Trackback(0)
 |