Moja prijateljica živi u dvorišnom stanu, kao i još nekoliko obitelji. Jednu od njih čine majka i sin, četrdesetpetogodišnjak, nikad oženjen. Još iz vremena kada je bila mala djevojčica, prijateljica  ima neugodna sjećanja na dotičnog neženju. U nekoliko navrata, tijekom dječje igre u dvorištu, kroz odškrinuta vrata ga je vidjela da se samozadovoljava u svom stanu, gledajući bez riječi djecu u igri. Kada je opazio da ga je neko dijete ugledalo, lascivno mu se smješkao.

Jednom prilikom je tom istom susjedu, po roditeljskom nalogu, odnijela božićne kolače te, ušavši u njegov stan da mu ih preda, dotični joj je pokazao otvoreni pornografski časopis na stolu s eksplicitnim slikama koje definitivno nisu bile namijenjene očima jedne devetogodišnjakinje. Uplašila se, pobjegla i od tada do danas izbjegavala je bilo kakav kontakt sa susjedom. Roditeljima nije rekla jer se bojala. Nikada ju nije napastovao, a ni fizički ozlijedio, no upitno je što bi se dogodilo da je nastavila biti u nekom bližem kontaktu s istim.

Prošle godine u to isto dvorište doselila se nova obitelj. Majka i otac koji mnogo rade, sa četvero dječice. Četrdesetpetogodišnjak im je još uvijek susjed. Prizor koji je moja prijateljica ugledala tog ljeta šokirao ju je. Posred dvorišta susjed je postavio prljavu, improviziranu kadu napunjenu vodom u kojoj je satima ležao, u oskudnim kupaćim gaćicama, i „luftao se“ od popodnevne žege. Najgore je to što se jednoga popodneva u toj istoj kadi s njim kupala i najmlađa kći novodoseljene obitelji, preslatka curica od koje četiri godine! Sjedila mu je u krilu i svako mala zaranjala pod prljavu vodu, brčkajući se sa starim susjedom. Majka je obavljala kućanske poslove po stanu, znajući da joj se kćer uči „roniti“ među nogama lukavog susjeda jer iz svoga stana je imala izravan i neometan pogled na dvorište. Jezivo!

Prijateljica me priupitala što da radi, a ja sam joj predložila neka majci napiše anonimno pismo s dobronamjernim upozorenjem o igricama „srdačnog“ susjeda i njezine kćerkice. Susjed je i inače imao običaj pozivati djevojčicu (kao i njenu sestricu) k sebi u stan, davati im slatkiše i „igrati se s njima“, a kako, to ne zna nitko. S jedne strane bilo ju je strah napisati pismo jer ipak nije vidjela ništa eksplicitno i nije se željela zamjeriti ni tom susjedu (koji bi mogao svakako reagirati), a ni majci koja bi možda sve pogrešno protumačila, a, s druge strane, željela joj je nekako dati do znanja da takav način zabave jednostavno nije u redu. Što je učinila, zadržat ću za sebe. Ovakvih primjera znam još nekolicinu, ali iz razloga sažetosti neću u detalje.

U svrhu ove tužne teme provela sam jedno banalno istraživanje, čisto iz znatiželje, da sama sebi objasnim je li doista moguće da prilika čini pedofila? Naravno, dobiveni rezultati ne moraju uopće biti točni, mogu biti puka slučajnost ili se objasniti kao rezultat tuđe znatiželje, ali da o istima vrijedi razmisliti – vrijedi. Naime, ušla sam na Iskonov chat pod lascivnim nickom koji sugerira malenu djevojčicu koja se iza njega krije. U startu mi se javilo desetak muškaraca koji su me pitali za godine. Rekla sam da imam devet. Dijete. Od njih desetak, uzmimo ugrubo, devetorica su zainteresirano nastavili razgovor. I ne, nisu pričali o barbikama, niti o školi ili o lijepom vremenu, nego su sva postavljena pitanja imala seksualnu konotaciju.

Od pitanja jesu li mi već počele rasti cikice, dlačice na ribici, preko konstatacija kako obožavaju malene curice poput mene pa sve do toga smiju li me vidjeti uživo nakon škole i želim li se provozati u njihovom autu u kojem će mi biti jaaaako lijepo. Jedan je čak predložio i da nam se pridruži njegov prijatelj koji bi „također volio vidjeti kako sam lijepa djevojčica“. Naravno, sve je ostalo samo na riječima, ali me živo zanima što bi bilo da sam zaista bila ta curica i da sam naivno dogovorila susret. Ustvari, ne želim znati što bi bilo - mogu pretpostaviti.

Pedofilija je poznata od antičkih vremena (primjerice stara Grčka) kada su zreli muškarci davali „seksualnu obuku“ onim sasvim mladima prije njihova ulaska u društveni (i seksualni) život grada. Zato pedofilija izvorno i znači seksualnu sklonost prema dječacima (danas pederastija), no u novije se vrijeme pojam pedofilije proširio na seksualnu sklonost prema djeci oba spola, najčešće do njihove trinaeste godine, kada ulaze u pubertet. Pedofili su, neovisno o zakonskim definicijama, osobe starije od 16 godina te minimalna dobna razlika između pedofila i žrtve mora biti 5 godina. Privlače ih djeca koja još nemaju razvijena sekundarna spolna obilježja. Poznato je da se još uvijek vode polemike je li pedofilija poremećaj ili bolest; ja ću takva teoretiziranja ostaviti po strani. Pedofili koji i imaju razvijene pedofilske afinitete, u redu, istina je da ih možda ne mogu iskorijeniti iz sebe, ali zato imaju ljudsku dužnost ne provoditi te svoje afinitete u djelo i ne zavoditi djecu iz razloga vlastite seksualne (i/ili emocionalne) želje i pohote. Točka.

No, mene brinu oni koji se ne mogu zaustaviti samo na pukom afinitetu. Žive u našoj okolini, naoko bezazleni i simpatični, bez da daju naslutiti svoju aktivnu, mračnu stranu usmjerenu prema tuđoj (a ponekad i vlastitoj) djeci. Brinu me i roditelji koji ne vode brigu u čijem društvu njihovo dijete provodi vrijeme, kao i oni koji ne žele vidjeti očite znakove da s djetetom nešto nije u redu. Brinu me institucije nad čijim se štićenicima iživljavaju zaposlenici, a oni to zataškavaju ili, još gore, sudjeluju. Brinu me članovi obitelji potencijalnog pedofila koji ne žele opaziti eventualne pedofilske naznake svog rođaka. Brine me kler u čije se ruke s povjerenjem predaju djeca koja tamo počesto nisu ništa sigurnija nego u rukama nastranog, „prijateljski raspoloženog“ susjeda. Brinu me učitelji i profesori koji su (neki od njih) možda upravo zbog svojih seksualnih nagona odabrali taj poziv, ne bi li bili bliže djeci i indirektno ih zlostavljali. Brinu me oni koji misle da se to njima ne može dogoditi. E pa može. Upravo ovdje, sada, u vašoj okolini. Promislite. Čini li neke ljude pedofilima upravo ta vražja – prilika?

Element zavođenja je ključan. Djeca bivaju zavedena, bez da su uopće svjesna. Pedofil se polagano infiltrira u njihovu obitelj, stječe povjerenje članova, blizak im je i čest gost. Nitko ništa ne sluti. Pedofil uživa u igrama s djetetom, pokazuje mu ljubav, podržava ga, „razumije“ njegove probleme, dariva ga i spušta se prijateljski na njegovu razinu. Ali zauzvrat traži mnogo više, a to je djetetovo povjerenje da mu preda vlastito tijelo u svrhu naslade, pod prijetnjom da o tome nikome ne smije govoriti.

Sve to rezultira djetetovim strahom, a nerijetko i samo dijete počinje misliti da su takve igrice nešto normalno i prirodno jer nema nikoga da mu ukaže koliko je sve to štetno i nastrano. No, vjerujem da u svakom tom djetetu ipak čuči onaj sićušni glasić koji mu šapuće da nešto nije u redu, ali je dijete prezaplašeno i predeprimirano da bi priznalo pouzdanoj, odrasloj osobi što mu se događa. To je začarani krug u kojem se istina sazna često i petnaest, dvadeset godina kasnije.

Znate li da su najčešći zlostavljači upravo članovi najuže obitelji, rodbine ili bliski obiteljski prijatelji? Znate li da pedofil svoje ponašanje ne smatra nemoralnim niti štetnim i neće se zaustaviti u svojim namjerama skroz dok ne bude uhvaćen? Znate li da se oni mogu liječiti, ali nikada neće biti izliječeni jer je njihov seksualni afinitet uvijek bio i bit će usmjeren na djecu? Znate li da su, zanimljivo, u SAD-u od svih uhvaćenih seksualno-pedofilnih prijestupnika  veliki postotak njih bili obožavatelji „Star Treka“? Znate li da pedofili imaju jednu od najvećih stopa recidiva nakon odsluženja zatvorske kazne ili liječenja?
Zato naglašavam da bezrezervno osuđujem sve one roditelje koji toj istoj prilici olako daju šansu (iako, naravno da se to može dogoditi i djetetu najopreznijeg roditelja). Osuđujem roditelje koji misle da je uvijek problem u njihovu djetetu.

Osuđujem roditelje koji se ne bave djetetom jer „nemaju vremena“. Osuđujem roditelje koji slijepo vjeruju osobama koje su već na prvi pogled sumnjive. Osuđujem roditelje koji seksualno zlostavljaju vlastitu djecu. Osuđujem roditelje koji ne poznaju vlastito dijete da bi uopće primijetili da nešto ne štima. Osuđujem roditelje koji djecu povjeravaju neprovjerenom kojekome. Osuđujem roditelje koji ne vjeruju svome djetetu kada im ono skupi hrabrosti priznati da je zlostavljano. Osuđujem onu mamu, zaboga, koja dopušta svojoj predškolskoj kćeri da se kupa sa ljigavim susjedom u kadi! Osuđujem ih jer nisu zaslužili biti roditelji, ma što tko mislio o tome. Jer olako daju šansu prilici, a onda se zbunjeno pitaju zašto se to događa baš njima i kako to da nisu vidjeli što im se odvija pred nosom. Ljigavci, jednaki kao i taj susjed.

A do iduće prilike... promislite, dragi čitatelji, postoji li naznaka pedofilije i u vašoj neposrednoj blizini? Gledajte, nemojte samo zuriti. Naprijed, nazad, lijevo i desno. Možda iznad vas, a možda i ispod. Neko dijete živi u mraku. I, molim vas, nemojte joj dati šansu. Prilike su zbilja vražja stvar...

TrackBack URI for this entry

Komentari (3)

RSS feed Comments

Dominic said:

Ovaj tekt me šokirao bez obzira na to što sam itekako svjestan činjenice da ima i bit će pedofila oko nas. No nije mi jasno kako ta tvoja prijateljica ne može ništa napraviti. Jednostavno može napisati anonimno pismo uz vlastito iskustvo makar zasnovano na viđenju samozadovoljavanju. Smatram da će to biti dovoljna buba za kreiranje sumnje u majci koja će potom aktivirati onaj 'gen' potrebe zaštite vlastite djece. Ukoliko se ipak bude odlučila na taj korak, neka svakako na kraju napomene da će on možda u početku negirati, no da joj je želja zatvoriti vrata pakla gdje curica čeka da se vrata potpuno otvore kako bi mogla ući u neistraženi svijet te da majka ipak ne promijeni svoje mišljenje. Isto tako sam i ja poslao anonimno pismo jednoj djevojci da joj dečko ima HIV, a koji se meni osobno povjeravao i još je rekao da uopće ne vodi brigu o tome hoće li njegove djevojke ostati zaražene ili neće. To je izazvalo sablasan u meni i morao sam reagirati bez obzira što sam tzv. obećao dečku da nikome neću reći kako je on zaražen HIV-om. No, nisam mogao dopustiti da još jedan život bude uništen. Nadam se da će se i u ovoj situaciji tako postupiti. Što se tiče prethodnog posta - da, zbilja je bilo kultno mjesto. Ovo da bi moglo biti zatvoreno - prvi put čujem. No, sva sreća pa Mazni kupuje novi stan. :-))

report abuse vote down vote up

travnja 18, 2009
Votes: +1

bivša apstinentica said:

Jeziva priča i tema koje se osobno iz čistog straha ne bih usudila dotaknuti. Odlično si je obradila. I mene čudi majka koja je svojoj djevojčici dozvolila kupanje u kadi sa tim muškarcem. Neshvatljivo... Ali u nekim rečenicama na kraju bih prije stavila žalim nego osuđujem jer život piše strašne priče i ponekad se svakoga od nas može gotovo nevjerojatno lako zavarati. Takvo je zlo većini nas teško i zamisliti, pa samim time i teško prepoznati. Nije uvijek vidljivo... Ipak, ostaje činjenica da opreza nikad dosta, posebno kada je dijete u pitanju. Meni su do zrelosti ispirali mozak rečenicama "ne idi u auto s nepoznatim ljudima", "ne uzimaj slatkiše od nepoznatih osoba", a bilo je toga još... O tome da moja majka ni u ludilu ne bi postupila kao žena iz ove priče da i ne govorim. Strašno...

report abuse vote down vote up

travnja 24, 2009
Votes: +0

negdjepostojinetko said:

	da se vratim na susjeda. a možda se ne bi dogodilo ništa? a da ga mi ipak za svaki slučaj objesimo? ili bar uškopimo?
	report abuse vote down vote up

travnja 29, 2009
Votes: -3

Ime

Email

Komentar

smaller | bigger

Subscribe via email (Registered users only)

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar