Za sve one koji su u mom posljednjem tekstu čitali o intrigantnim i još uvijek pomalo misterioznim ženama, virdžinama, danas slijedi obećani nastavak koji će zaokružiti ovu temu u smislenu cjelinu. Ipak, nećete mi zamjeriti što ću mnoge detalje namjerno ispustiti jer radi se o razgranatoj materiji čije dublje proučavanje zdušno prepuštam etnolozima i ostalim pripadajućim stručnjacima. 

Možda ne baš ortodoksna mizoginija (inače mržnja muškaraca spram žena), ali kod većine virdžina postojao je veliki antagonizam spram ženskog roda koji se manifestirao u njihovom nadmenom i bahato superiornom stavu koji su počesto zauzimale. Na druge žene gledale su kao na niža, manje vrijedna bića, nisu voljele provoditi vrijeme u ženskom društvu, slušajući „ženske priče“, često su im se podrugljivo obraćale ili ih zadirkivale, na opći smijeh ostatka svog muškog društva. U jednom intervjuu, virdžina kaže: „Ženske se nadigle da imaju pravo ka’ ljudi, a kad vide da je nešto teško, odma’ pitaju đe su muški; ako je vidiš da staruši, ti je odma’ oćeraj; i nikad ne gledaj ljepotu kod ženske, ljepota je k’o rosa pred suncem.“

E sad, protumačiti ovo kao klasičnu mizoginiju bilo bi nekako prejednostavno, pošto su virdžine ipak – žene. Pitam se jesu li se one, duboko u sebi, doista mogle toliko vjerno uživjeti u tu svoju mušku ulogu te totalno smetnuti s uma da su, u konačnici, i one same iste te žene koje preziru? I zašto je baš kod virdžina taj prijezir toliko izražen, kod nekih čak mnogo više, nego kod pravih muškaraca po spolu? Ne mogu se oteti dojmu da one time zapravo itekako preziru sebe i ono što jesu (postale) ili možda upravo ono što – nisu.

Etnolozi u većini svojih tekstova spominju zavjetovanje virdžine na privremeni ili trajni celibat. U redu, virdžina se (više) neće zaručivati, neće se udavati i to mi je jasno. Ma čak i ako celibat podrazumijeva izostanak bilo kakve seksualne interakcije s muškim rodom, to mi je također jasno. Ali. Što je s drugim ženama? Neki etnolozi naveliko su zabilježavali slučajeve virdžina koje su živjele same u zajedničkom domaćinstvu s drugom ženom. Hm, hm. Jedna istinska žena i jedna žena koja je po svemu muškarac osim po delikatnom stanju među svojim nožicama... što vam to govori?

Meni se baš nekako čini da im je tadašnji tobelijski situacijski sklop ostavljao popriličnog prostora za homoseksualni manevar, neometan od strane suseljana koji bi u svakom drugom slučaju na ovakvu žena-žena zajednicu reagirali s osudom. Moj stav o homoseksualizmu inače je pozitivan, no, ruku na srce, stav većine ljudi na ovim prostorima (a pogotovo na prostorima na kojima su obitavale virdžine) nije, u prošlosti još i manje, premda je dobro skrivanog homoseksualizma tada bilo gotovo kao i sada.

Stoga mi je interesantno da su kultura i društvo iznova odnijeli pobjedu, osim nad Prirodom, osim nad religijom, u ovom slučaju i nad ljudima urođenom homofobijom! Makar i pod cijenu možebitne homoseksualne zajednice dvaju žena, to se ipak toleriralo u ime štovanja virdžine kao nesuđenog sina koji bi spasio familiju od ekonomske ili moralne dekadencije. Mogla bih ovo nazvati iskarikiranim primjerom kako ponekad društvena patrijarhalnost može, paradoksalno, potaknuti društvenu liberalnost. Sjajno!

Realno gledajući, osim ako su odgajane u tom smjeru od rođenja, mnoge virdžine svjesno su odabrale svoj status, želeći razvrgnuti zaruke, brak ili, pak, želeći usrećiti svoga oca, postavši mu „sinom“ i brinuvši o svojoj obitelji. Ukoliko su doista u duši bile žene, a odlučile se pomoći obitelji, zatrti svoju ženstvenost i preuzeti taj paterfamiliasovski teret na svoja nejaka pleća, pitam se jesu li time zapravo podnijele sebe na obiteljski žrtvenik, zauvijek se osudivši na životnu ulogu koja je samo to – uloga, glumljenje, skrivanje... žrtva?

Ili su možda, a priori, osjetile da u njima prevladava muški karakter, možda čak i afekcija spram ženskog roda pa su sve nabrojano učinile, ali sretne što se konačno više ne moraju skrivati i što mogu živjeti vjerodostojnije sebi nego što bi to ikada mogle kao žene? Jer čak i danas bi žena koja odjednom voljno započne pojavni i socijalni život muškarca bila dobrano osuđivana, a one su tada, eto, imale tu privilegiju biti svoje, mnogo više nego da su čitav život nosile suknju.

Saznavši tek za ovu pojavu, promatrala sam virdžine malo drugačijim očima, s nekom vrstom protuprijezira. Upravo zbog te njihove mizoginije, bilo mi je apsurdno da se netko može toliko ufurati u ulogu muškarca i toliko se superiorno odnositi prema ženskom rodu (ustvari, prema ikome jer ne podnosim ikakvo stavljanje sebe u povlašteniji i važniji položaj), a i sam je žena. No, druživši se malo s literaturom i promišljajući na ovu temu, promijenila sam mišljenje.

Naime, u njihovom plemensko-rodovskom društvu neobrazovanih ljudi od kojih većina u životu nije vidjela svijeta dalje od susjednog sela, takav stav muškaraca bio je normalan i općeprihvaćen. Sam je život natjerao mnoge virdžine da postanu to što jesu, druge su to učinile svojevoljno, no, da bi odradile svoju ulogu kako treba i bile autentične, vjerojatno im je ta (prividna ili stvarna) mizoginija u tome pomagala i bila im odlična saveznica u dokazivanju svog mačizma društvu. Možda ih je na to natjeralo i nezadovoljstvo samom sobom pa je ovo bila svojevrsna negacija sebe, tko će ih znati.

Ali jedno je sigurno. Virdžine su  svakako bile izdanak priprostog okruženja u kojemu su se rodile te kolikogod negativnosti bih mogla pronaći analizirajući njihovo ponašanje, isto toliko bih im se mogla i diviti. Jer su se od obespravljenih žena pretvorile u muškarce i to ne bilo kakve, nego u onu vrstu koja je zadobila poštovanje svoje okoline, što nije bio nimalo lak zadatak. Njima je uspjelo. Čak štoviše, ni danas, u okolnostima modernog društva koje nas okružuje, nije lak zadatak zaslužiti istinsko štovanje njegovih pripadnika. Ponavljam, njima je uspjelo.

Pa zar taj tužnosretni fenomen zbilja nije - fenomenalan?