Posljednjih mjeseci Osijek se našao pod opsadom manijaka. Prvo jedan, naizgled posve normalan i pristojan, konobar (moja prijateljica osobno ga poznaje) kojega je policija privela prije nešto manje od mjesec dana, a on skrušeno priznao da je bludničio nad deset svojih žrtava, dok je još dvije silovao tako što im je gurao prste u vaginu, a to je ništa drugo nego bludna radnja izjednačena sa spolnim odnosom. Odmah iza njega (ili su možda operirali u isto vrijeme, pošto se „stari“ nekih napada niti ne sjeća) pojavljuje se i drugi siledžija koji još uvijek nije raskrinkan.

S kojom sam god Osječankom dosad dotakla ovu nemilu temu, svaka je obuzeta strahom i nelagodom, a kako i ne bi bila kada su metom počele biti i gospođe treće životne dobi, dakle, bludniči se bez kriterija. I nije nimalo ugodna spoznaja da u blizini  živi taj netko, posve slobodan i spreman sačekati te u mračnom ulazu zgrade ili, pak, u  dijelu grada lišenom gustog protoka ljudi gdje ti može učiniti bilo što, bez da te itko vidi i čuje kako zapomažeš.

Premda imam sigurnu mušku ruku oko svojih ramena, ni meni samoj nije svejedno jer napadi se ne događaju samo kad dan zamakne iza noćnih skuta (a gradom se ipak ponekad krećem i sama), a samoobrana mi, kao nadaleko poznatoj strašljivici nesklonoj ikakvim fizičkim obračunima, i nije jača strana, osim onog nesretnog suzavca koji će se uskoro naći u najdostupnijem pretincu moje torbice. I, razumije se, osim sposobnosti da, tipično ženskasto i piskutavo, vrisnem iz petnih žila ukoliko se ukaže potreba. Iako, tko zna... možda bi me instinkt samoobrane baš potaknuo da se borim poput lavice. Nagoni su moćna stvar, kao što, uostalom, gospodare i ovim nasilnicima te tko zna od kada tjeraju njihovim žilama želju za seksualnim napastovanjem, vjerojatno još od možebitnih trauma iz djetinjstva. Ne, naravno da ih ne opravdavam, ali opće je poznato da seksualno nasilje nad djetetom vrlo često stvara nove seksualne nasilnike koji onda ovako utjeruju strah u kosti svojim sugrađankama...

Međutim, htjela bih se osvrnuti na nešto drugo. Jesu li seksualni manijaci jedini od kojih trebamo zazirati? Zašto to pitam? Nedavno sam gledala prigodnu emisiju o osječkom manijaku na Slavonskoj televiziji te se pred kraj zabezeknula nad telefonskim komentarom jedne postarije gledateljice. Nesretni, zbunjeni  voditelj i njegova gošća Edita Roterbauer, glasnogovornica PU Osječko-baranjske, doslovce su umirali od smijeha, umirala sam i ja prvih par minuta, da bih kasnije mućnula glavom i zaključila kako gledateljičin primitivni komentar nije niti smiješan, a ni simpatičan, već, blago rečeno, reprezentativni primjerak zloćudnog tumora društva koji možda nije metastazirao, ali je prisutan i zakukuljen, što je za jedan tumor i više nego dovoljno.

Ovo je link ako želite baciti pogled na cjeloviti komentar:
http://www.youtube.com/watch?v=rptgaqa9BbU

... a ja ću ovdje izdvojiti samo neke od gadljivih izjava proizaših iz usta jedne žene, bez obzira što ta žena pripada starijoj generaciji koja možda ne slijedi suvremene svjetonazore. Jer ovo ne da čak nema veze sa zastarjelim razmišljanjima – ovo nema veze sa zdravim razumom, a priori!

„Sada su ženske gore nego muškarci, a dok KUJA ne mahne repom, muško neće krenut. One su garant njega izazivale dok njemu nije dopizdilo pa da koju zgrabi... a on je mlad i neiskusan oko ženskih pa je nasjeo na minu. Ženske su krive... bezobrazne i tuku muževe, svašta rade. LJUDI su žrtva, a žene su poludile. Išamarat i toljagom dat po guzici samo tako, što je nekad prije bilo, da su žene bile ponizne LJUDIMA.“ (Čekaj, a žene nisu ljudi ili?)

Oh ne, nije ovo samo „neka tamo babuskara koja ne zna što priča“, nikako. U načelu, silovanje će svatko od nas u startu osuditi, ali neki će diskusiju ipak nastaviti u smjeru moguće žrtvine krivice. Kao, naravno da ju nije trebao silovati, to je nedopustivo, ali kakav je to način prešetavati se gradom polugola, mašući pred nosevima prolaznika špagicom svojih tangica povučenom iznad niskostruknog jeansa? Kakav je to način danas ševiti jednoga, a sutra drugoga, biti svjesna svoje seksualnosti i ženstvenosti te se truditi oko vlastite vanjštine? Kakav je to način, maltene, uopće biti vlasnicom vagine i očekivati da NE budeš silovana?!? 

Slažem se da su se vremena promijenila. Promijenile su se žene, promijenili su se muškarci. Mnogi od njih, i to u oba tabora, da se razumijemo, nisu baš najsjajnije zlato, premda se zalažem da karate treba procjenjivati ponaosob. Ali unatoč tome što mnoge žene više nisu krotka i ponizna bića po defaultu, unatoč tome što danas neće izazvati sablazan pokazivanjem obnaženog koljena, unatoč tome što više nije sramota zadržati se na tulumu do jutra i popiti koju čašicu više, to nikako ne smije biti čak ni hipotetska misao kojom bi se pokušalo tim „izazivanjem muškaraca“ opravdati jedno silovanje.

Upravo zato se pitam jesu li silovatelji jedini u ovoj priči kojih se trebamo pribojavati ili bi bilo posve opravdano kada bismo se lecnuli i na spomen tih društvenih pojedinaca koji o silovanju umuju na gore opisani način? Možda ih nema previše, možda su u fazi istrebljenja, ali oni ipak postoje, čak i među mlađom populacijom iz čijih usta sama-si-je-to-tražila izjave zvuče još frapantnije. Problem je u tome što će se takvi ljudi jednom naći u nekom društvu, povest će se razgovor o silovanjima (kao što je to ovih dana postalo konverzacijskim običajem Osječana), oni će plaho, ali odlučno iznijeti svoje viđenje i, malo po malo, stvarat će klimu koja umanjuje silovateljski zločin na račun napumpavanja ženskog “zločinačkog“ izazivanja. Možda će to u razgovoru načuti i njihov podmladak te odmalena biti odgajan u ozračju da silovanje zvanično nije opravdano, ali da ipak postoji taj nezvanični „ali“ koji džentlmenski ustupa mjesto diskusiji. Ne, nema disukusije jer žensko NE znači NE, makar se ona ispred tebe prešetavala kao od majke rođena. Kao protutežu mom stavu, pogledajte ovu ironičnu fotografiju:

„Samo zato što se odijevaš kao drolja, ne znači da si drolja. A samo zato što se ja ponašam kao silovatelj, ne znači da to i jesam.“ Dragi silovatelji (a pogotovo vi koji silovateljima idete niz dlaku), ženino droljasto odijevanje doista može biti neukusno, provokativno ili krajnje neprikladno, ali ono ne šteti ničijem tjelesnom integritetu, ne nanosi bol i ne ostavlja nepremostive traume kao gošće ostatku života kojima ona tri dana nikako nisu dosta. Vaše silovanje - da. Uostalom, čak i da žene doista provociraju svojim seksi pojavama... s polica nas provocira i alkohol pa nije opravdano biti alkoholičar. Iz kuhinjske ladice provocira nas nož pa nije opravdano izbosti onoga tko nam se zamjerio. U dućanima nas provocira beskraj blještavih artikala pa nije opravdano prisvojiti ih bez plaćanja. Zašto bi se onda, pobogu, tražilo opravdanje nepozvanom guranju prsta u vaginu uplakane čovječice?

Hm... baš me zanima kako bi oni koji se ženino NE usuđuju uzimati na razmatranje reagirali na suze? Makar od onog mog suzavca kojega bih na njima tako rado isprobala. Ššštrrrrrc!